petak, 11.07.2008.

....ptice umiru pjevajuci............

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.... jer ono najbolje što
postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.

četvrtak, 10.07.2008.

........SMEĐA DJEVOJČICA............

Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oči su joj bile vlažne, a na čelu se očitavale bore tuge, tužne stvarnosti. Njegov lik je lebdio pred njegovim očima. Nasmijano biće bez bola, bez tuge, kao u snu... Okrenula je prvu stranicu dnevnika s željom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je već kraj ljeta kad su počeli izlaziti. Išli su u istu školu samo je on bio godinu dana stariji. Kad je počela nova školska godina bili su stalno zajedno i nestrpljivo su čekali zvona. Sve je tao brzo prolazilo... Okrenula je treću stranicu dnevnika gdje je pisalo: "NOVA GODINA 31.12" Sklopila je dnevnik. Te večeri trebao je doći. Minute su prolazile, ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sjedila. Polazeći kući, čula je njegov glas, objašnjenja, isprike, suze, smijeh i poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laže... Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su počeli ljetni dani. tiho je rekao "Htio bih ti nešto reći" Znam, ne trebaš mi ništa reći!!! Ostat ćemo prijatelji! Iako je boljela ta riječ. Dugo bi u noći plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bio je raspust. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila, al čim bi razgovor prestao, tko zna po koji put bi okrenula svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vračao u stvarnost!!! Opet je počela škola. Više nije bilo one Ane koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povučena, zatvorena.... Nije bilo onih smeđih očiju koje su otkrivale nemir i veselje. Ana se ponosila, al nije vidjela kada bi joj netko rekao da je djevojčica. Ponekad bi joj bilo drago kad bi bila u njegovom društvu. Jednog dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Anin najbolji frend slavio je rođendan. Dobacivao je Ani: "Ana, što je s onom smeđom djevojčicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smeđe oči???" Ona mu je prišla, nježno ga zagrlila i rekla: "Nikad nemoj zaboraviti onu smeđu djevojčicu, koja je umrla...!!!" Odmaknula se da bi mu i drugi čestitali, a onda je ugledala njega... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Ana je napravila korak nazad... Bio je to posljednji korak života. Pred njom je bila nepomična dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kako pada niz stepenice, a ona nije čula nijedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je oblila lice. Ana - Ana - čulo se jecanje prijateljica... Osjetila je da joj je netko podigao glavu... Otvorila je oči i ugledala njega... Nije mogla zadržati suze... Tiho mu je šapnula "ZBOGOM" i krenula u potpuno nepoznati svijet... Onaj dan kad je bila sahrana, kiša je neprestano i neumorno lijevala.. Duga kolona mladića i djevojaka, išlo je za kovčegom

......SMEĐE DJEVOJČICE .............



znas jos uvijek te volim
................................

subota, 28.06.2008.

Ona-................

Ulicom tihom,kasno u noći

prolazi tiho i prolazi sama

uzima nešto jer ne zna sto znaci

zivjeti u svijetu u kojem je tama

htjela je jednom i htjela je malo

htjela je jednom i nikad vise

sada je kasno jer srce je stalo

na ulici lezi dok padaju kise

a bila je posve i nadasve lijepa

ociju plavih dubokih ko more

ociju zdravih, al pomalo slijepa

na ulici lezi u svitanju zore...




....njegova ljubav je bila nešto čime me kupovao, glumeći osjećaje, no istina je rekla nešto drugo, taj čovjek nije imao dušu, njegov život su samo proračuni.....

p.s. sorry sto nisam dugo bila na blogu i vracala kom. kiss

subota, 15.03.2008.

to boy

Jeste li ikad obožavali nekog do te razine,da kad bi i samo pomislili na njega, dan bi bio savršen?
Kad bi vas pogledao, sunce bi sjalo, kad bi vam izgovorio ime, sve oko vas bi nestalo...
Jeste li ikad voljeli nekog toliko da kad je u vašoj blizini, jednostavno zaboravite disati?
Samo se zagledate u njegove oći i vrijeme stane...
Kad vas dodirne tijelo poludi, glava ne funkcionira...
Je li vam ikad bilo do nekoga toliko stalo da biste učinila sve, ali baš SVE za njega...
I jeste li ikada bili u situaciji da je ta osoba zadnja osoba na svijetu do koje vam smije biti tako stalo?
Ja jesam...

utorak, 04.03.2008.

ulazak u nepoznato.................

Kao da sam u vlaku koji juri 300km/h.....
...................voljela bih bar na trenutak izaci iz njega.........

Imate li i vi govor nadahnuca za mene???!!!!

srijeda, 20.02.2008.

................spoznaja.....

Pogledaj me, u ljusci čovjeka. Nećeš vidjeti ništa, doli mesa. Pogledaj dublje. Moje oči su ti poznate. Gledaš u njih svako jutro kad se probudiš. Život prolazi. Tijelo trune… Duša uči. Duh, najdraži moj… Najvažniji je u svemu što možeš proživjeti. Tragaš… jako dugo za nekim savršenim. Ovaj svijet je prevelik, i da ga cijeloga pročešljaš nećeš naći savršenijega doli tebe. Što si ti? Meso. …ali oči su ti poznate, zar ne? Te oči… vidjele su raj, vidjele su svjetove prije i poslije svijeta ovoga. Na ovom mjestu gdje sada stojiš… jednom stajat ćeš opet. Drugoga dana, neke druge godine… u drugom svijetu, s drugim zadatkom. Koračaj… u ljetnoj noći. Pogledaj gore… pogledaj ništavilo i pronađi sebe. Ništavilo je sve. Tama noći. I mnoštvo zvijezda kojima nitko ne zna pripisati značenje. U tami je život. Što si ti? Dan… Što sam ja? Noć. Pogledaj me opet… ovaj moj obraz toliko ti je poznat… možda presavršen… i gnusan. Mrziš me, i voliš me. Tvoja greška od bogova je jedna – stvoren u obliku čovjeka, a ljudska glupost ne može biti popravljena. Niti sad niti ikada. Dolaze drugi ljudi, vrijeme se mijenja. Ti misliš da to pratiš, ali tvoji ciljevi se ne mijenjaju. Gledaj me. U oči. One vidjele su mnogo toga. Oči zelenog divljeg jezera… tvoj duh na snijegu je ostao… On spava. Probudi ga. Kroči krvavim putem ako treba. Ovo je zemlja gdje veliki ljudi nečasno umiru. Ovaj svijet je pokvaren. Daleko od svega odlazimo… a put svakoga od nas poliven je krvlju. Nema od toga blagoslova, prijatelju moj… Nema blagoslova niti bogatstva. Ti, što preda mnom stojiš si nešto drugo.


Što sam ja? Ja sam razum. Ja sam ludost. Ja sam tvoje dobro i tvoje zlo. Ja sam onaj koji spava na rukama Sjevernoga Vjetra dok mi Kiša umiva lice… Ja sam onaj koji zna tajne zvijezda na noćnome nebu, ratnik… koji umire. Trag. Od tebe… od sebe – tražim samo da ostavim trag. Na tvojoj duši svetu runu sam urezao. Boljelo je, kada si padao. I mene je… jer ja sam dio tebe. Mojim očima pogledaj svijet. Dopusti krvavim suzama neka padnu na tlo, na tvoj put. Lakše ćeš kroz trnje proći… lakše ćeš ga sabljom svojom posjeći. Ja sam laž. Savršena tvoja laž koja vješto prikriva istinu. U samo jednoj riječi, onaj koji poznaje zelene oči divljega jezera shvatit će… da istina postoji. Prikrivena je laži. Laž je umijeće. Laž je ideja. Ja sam ideja – od tvoga uma proizašla. Ja sam istina, vješto prikrivena. U srce svoje pustio si Vjetar, dopustio Kiši da te dotakne. Kraljica postojanja na te čeka. Voli te kao sina svojega. Pogledaj u zelene oči divljega jezera… one su ti poznate… Ti si ratnik koji želi titulu kada u boju padne. Ja sam ratnik koji želi titulu kada u boju padne… jer padamo svi. Heroji se na muci poznaju, prijatelju moj…

Tišina bijaše tvoja kraljica. Zauvijek je tvoja, koliko i ti njezin. U srcu je nosiš, u njoj uživaš putem kući dok se vraćaš iz noći. Prati te kao sjena. Ne prati svakoga… već samo onoga koji vjeruje. Hladnoćom kroz tvoje tijelo će proći, trnce ćeš osjetiti… Tako jedan borac pošteni u bitci sa životom pada… ali to vrijeme neće skoro doći. Ime. Zadatak razuma tvoga, ludosti, zla i dobroga tvoga… Ime. Uklesano na kamenu, kao svete rune u Nordiji, kao posveta na nadgrobnom spomeniku… Kao povijest na papirusu. Tvoje ime, ratniče. U srcu tvome… zapisano je. Svjedoči rukama svojim napisanu povijest svjetova. Jer ti si onaj koji vidiš, a takvih mnogo na ovom svijetu ne ima. Živi i stvaraj.

Ja sam onaj koji stvara. Tvojim rukama i tvojim umom. Ne gospodariš ti. Ne gospodarim ja. Gospodari duša nas oboje u zelenim očima divljega jezera… Na nama ostaje, kako životni vijek će teći, kako će završiti. Dotad… prijatelju moj… drži me u sebi. Ja sam ono što si tražio, ono što te ubija i oživi, ono što te ranjava i osnaži.

Ja sam… Ti.

subota, 02.02.2008.

Sink into my words

..Sad mi tvoje oči tako mnogo znače, i kroz maglu redaju se slike...Ti si savršenstvo bez mane, ti si dio vojničkih snova, ti si LUTKA SA NASLOVNE STRANE...



Hellou... eo pišem jedan post pod prisilom. ne znam odkud im pravo, ali vršili su preveliki pritisak na mene i morala sam popustiti i napisati nekoliko nemaštovitih, praznih rečenica. ahh šta da vam pišem?
aaaa samo me mučite. maloumnici.
odlično sam, hvala na pitanju. nema ništa novog.
zapravo, ima svašta al nije bitno. ljubav je savršeno, uopće je nema =)
što je to uopće? neam pojma. to je neka bezosjećajna, maloumna, sebična, nemaštovita, dvolična gadura koja jednostavno dode u tvoj život, natjera te da čak i kad je škola ujutro ideš spavati poslije 1, natjera te da satima sjediš na igralištu i čekaš da dođe netko tko naravno na kraju ne dođe a onda si misliš, pa što ionako sam samo htjela vidjeti njegove plave okice. prisili te da ideš na predsat u školu čak i onda kada ga nemaš, prisili te da nedjeljom nakon mise sjedneš na igralište i umireš jer si morao gledati nekog u crkvi koga nikako nisi htjeo gledati. natjera te da pričaš gluposti, da se smiješ i živčaniš bez razloga, zbog nje te boli trbuh i umireš baš onda kada želiš biti sretan i smijat se s frendicama. odkud joj to pravo? odkud joj pravo da se tako ponaša prema nama? ha?? takve nametnike treba ubiti. treba ih ukloniti.
I onaj dan isto. ajoj pa to je samo bila obična srijeda. ajme pa ako se netko voli voljet će se svaki dan a ako ti je stalo do nekog i očeš mu neš kupit pa možeš to svaki dan, kad got očeš. ajoj kakva oni sranja izmisle... i to treba ukloniti!

ajde uživajte mene sve boli od pisanja ovog nečeg sad ću opet morat ić spavat jer je ovo prenaporno za mene..joj... ajde uživajte! i ostavljajte komentare jer više nikada nećete dobiti post. nezahvalnici maloumni.




izgubila sam igračku koja me pratila kroz moje djetinjstvo, ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.

Izgubila sam zaštićenost i maštovitost djeteta, ali sam dobila mogućnost da se razvijam i živim slobodno.



zgubila sam mnoge ljude koje sam voljela i koje još uvijek volim, ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti.

Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem, ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav.



Izgubila sam mnogo u životu, ali usprkos tom gubitku pokušavam dobiti. Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak.

Nije važno u kojem trenutku života ste se umorili. Važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovno krenuti. Ponovno krenuti znači dati sebi novu priliku, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije – vjeru u sebe.

petak, 04.01.2008.

Jedan od milijun..........

Naslov predstavlja odbrojavanje....znači jedan dan od njih milijun....

Svaki dan nešto novo:
Padovi
Usponi
Irazni ispadi (smijeh, suze, bijes.....)


Al svako prebrodi sve to uz voljenu osobu ili nekoga bliskoga...naravno i one koji su spremni pomoći...
Neznam ni zašto, al ponekad si sama sebi postavljam razna pitanja...al
jedno me je dosta pogodilo:
ZAŠTO ME SVAKA OSOBA U KOJOJ NAĐEM UTJEHU IZNEVJERI I ZABIJE MI NOŽ U LEĐA I DOKADA ĆE TO TRAJAT??

Imala san već dvije pogreške i jako je zabolilo, gore nego kada se izmasakriram i kada se iživljavam na svojoj ruci....
Postoji li zaista čovijek koji ne osijeća ništa nemislim onu bol kada se posjećeš ili nešto tako....MISLIM NA PRAVU BOL koja dolazi iznutra???

I imali smisla živit uopće kada čemo OPET SVI UMRIJET jer niko ipak ne živi viječno???




Ja znan da čak i sotonjare mogu bit svakako povrijđene IAKO su dušu prodale Sotoni, i oni če osijećat negdije DUBOKO....
......živi se da se umre....
AL STVARNO ME VIŠE NIJE BRIGA NIZAŠTO!!!!!!!